petak, 11 Mart 2016 18:55

Arhitektura Husrev-begovih građevina

Autor: Maksim Svara


Teško je pisati o arhitekturi Husrev-begovih građevina u Sarajevu radi toga, što je literatura o arhitektonskoj umjetnosti turskog doba na Balkanu prilično ograničena, pa nema dovoljno materijala za uspoređivanje. Karakteristično je, na primjer, što o samoj monumentalnoj Husrev-begovoj džamiji postoji samo jedan prikaz sa građevinarskog gledišta i to onaj Edmunda Styxa u njegovom izvanrednom djelu „Das Bauwesen in Bosnien und der Herzegovina“, koje je izašlo još 1885. godine. Na ovom prikazu se zasnivaju svi kasniji prikazi ove zgrade. Styx je, one godine, kada je džamija restaurirana, poslije velikog požara, koji je uništio gotovo cijelu sarajevsku čaršiju, najsavjesnije izmjerio sve njene dimenzije, narisao njezin plan i priklopio joj sliku džamije kakva je onda bila, poslije te restauracije, o kojoj ćemo još govoriti.

U doba, kada su građene džamija i ostale javne zgrade velikog dobrotvora, oko 1530. godine, trajala je u Stambulu baš druga sjajna perioda građevinarstva. Sulejman Veliki, raspolažući ogromnim sredstvima, prikupljenim uspješnim ratovima, podizao je u to vrijeme jednu javnu zgradu za drugom, a radovima je rukovodio genijalni graditelj Sinan, za kojega neki tvrde da je također Bosanac, kao i veliki vezir Sulejmanov Mehmed-paša Sokolović. Sinan je podigao džamiju Sulejmaniju, spomenik od najveće arhitektonske vrijednosti poslije Aja Sofije, najveću i arhitektonski najsavršeniju džamiju na Balkanu.

On je gradio u stilu, koji se je postepeno razvijao iz jednostavnih i monumentalnih linija Aja Sofije, a koji je on usavršio našavši sretnu harmoniju između ovoga stila i posljednjih uspomena arapskog građevinarstva. Njegov uticaj na arhitekturu, u prvom redu džamijsku, bio je ogroman i on se može da smatra najjačim predstavnikom tako zvanog tursko-perzijskog stila, čija se teritorijalna rasprostranjenost protezala sve do Egipta na jug, do Budima na sjever i do krajnih granica Moldavije. Sve džamije turskog perioda građene su ovim stilom. Interesantno ovog stila je od prilike ista kao bizantskog, čiji su elementi poslužili za postizanje efekta visine i zaobljenosti. Za mamelučkog doba arapsko građevinarstvo težilo je za istim efektom i postizalo ga je istim sredstvom: postepenim zavraćanjem fasade u nazad i njezinim podjeljivanjem u katove. Polaganje kupole na kvadratnu bazu bio je problem, koji je istočne građevinare oduvijek mnogo interesirao i pružao prilike da pokažu svoje talente. Ovome je dodato, kao ukras, dekorativni motiv stalaktita i arabeske, plod neobičnog dara Arapa za rješavanje ornamentalnih problema geometrijskim putem, na zapadu nikada dovoljno razumijevanog. Sve građevine ovog doba nose na sebi isti biljeg težnje za harmonijom i veličajnosti razmjera, bez prenatrpanosti vanjskom i unutrašnjom dekoracijom. Efekat proizvode u prvom redu linije i plohe.

Karakteristično je da je, u doba kada je na Istoku nastupilo sjajno doba Sinanove arhitekture, slučaj donio da i Zapad osjeti i ispolji istu težnju, nastojeći da je postigne u principu istim sredstvima, dakako na drugi način. To doba je na Zapadu poznato pod imenom Renaissance i baš u vrijeme, kada je u Sarajevu podizana Begova džamija, spremao je glasoviti Michelangelo planove za najveću i najljepšu crkvu na svijetu: Baziliku sv. Petra u Rimu, koja je dovršena 1546. Uopće, između Istoka i Zapada postoji čudna veza u građevinarskoj umjetnosti. Prije ovog perioda bilo je na Istoku, zapravo u Španiji i Egiptu, doba zašiljenih kubeta i najvećeg rafinmana dekoracije, a na Zapadu gotika. Do danas ovako sjajnog perioda građevinarstva više nije bilo na svijetu, nego je on o degeniralo na Istoku usljed pomanjkanja potrebe za velikim, stvorenog uljuljavanjem u monotoniju vjerovanja u sudbinu i nedostatkom sredstava, a na Zapadu usljed sve jače kulture i civilizacije u prenatrpanost, koja je preko baroka dovela do onog doba potpune nastranosti čovječanstva: buržoaske arhitekture devetnaestog i početka dvadesetog vijeka.

Tek sada se na zapadu zapaža težnja za nečim novim: opet za istim efektom, za kojim je težilo doba Sinanovo i Renaissance. Moderne građevine, od kojih na žalost nema u Sarajevu ni traga, osim možda u ovaj čas još nedovršene zgrade Hipotekarne Banke, imaju opet karakteristike jednostavnosti i monumentalnosti, što se postiže opet samo linijom i plohom.

Opisivati Begovu džamiju je, po mom mišljenju, izlišno. U svim studijama i monografijama Gazi Husrev-bega se ona opisuje i prikazuje po Styxu. Svugdje se ističe njezina monumentalnost i masivnost, te velika umjetnost graditeljeva da, i kraj upotrebljenog materijala i masivnosti svoga djela, postigne efekat elegancije. Treba samo reći da monumentalnost unutrašnjosti džamije počiva u genijalnoj rasporedbi svijetla. Kube počiva na kvadratu, sa stranicom od 13 metara, dok mu je visina 26 metara. U visini od 19 metara nalaze se pandantivi ukrašeni stalaktitima, onda slijedi 2 i po metra visoki tambur, oko kojeg vodi prolaz, ograđen galerijom. Tek tu počinje samo kube, koje je visoko 4 i po metra. Kube je osvijetljeno indirektno, kroz prozore na tamburu, koji se sa poda gotovo i ne vide. I noćno osvjetljenje je udešeno na isti način, indirektno. Ispod osvijetljenog gornjeg dijela nalazi se prostor gotovo i neosvijetljen, a pod ovim tek opet osvijetljeni prostor nad podom džamije. Ova genijalna rasporedba osvjetljenja čini da svako, ko stupi u džamiju, osjeti njezinu monumentalnost i grandioznost. Moderna arhitektura služi se pri postizanju istog efekta posve istim sredstvima i, čudnim slučajem, smatra se to nekom modernom tekovinom.

Kolikom točnošću i kolikom minucioznošću je radio majstor Begove džamije pokazuju i najmanji detalji. Navešćemo samo tri. Mihrab, u sredini srednjeg pobočnog krila, od crvenog mramora, ukrašen je stalaktitima, koji sa onim u uglovima čine jedinstvenu i harmoničnu cjelinu, pjesmu zanosa i ozbiljnosti. Njih treba zamisliti bez onog strašnog obojenja, pa da se vidi beskrajna ljepota, koja leži u tome. Onda kapiteli na stupovima trijema, koji su četverouglasti, kao baze masivnih lukova. Njih je majstor ukrasio samo sa malim stalaktitima na ćoškovima, dok su inače ravne linije. Da su oni čitavi unaokolo ukrašeni stalaktitima, ne bi odgovarali stilu džamije, pošto ovako okićeni kapiteli pristaju samo na maurske građevine posljednjeg doba sa šiljatim lukovima. Čak i najmanji detalj – ružica na kapiji odgovara točno stilu. Debele linije, koje se pomlađuju i okružuju u lukovima srednji cvijet, imaju isti ritam kao cijeli obris džamije. A ovakvih detalja ima na stotine.

Stalaktiti u Begovoj džamiji, pri ulazu i u uglovima unutrašnjosti, nisu doduše tako bogati kao oni u pojedinim drugim istočnim građevinama, ali se vidi da je onaj, koji ih je aranžirao, imao mnogo smisla i razumijevanja za poslugu s njima. Nažalost je efekat ovih ukusnih aranžmana oslabljen upravo barbarskim „molerajem“, jer zaista se drukčije ovo nekulturno djelo ne može nazvati. Treba naime znati da je 1885. godine džamija „restaurirana“ od dvojice njemačkih inžinira i jednog njemačkog slikara. Oni su očito imali vrlo malo smisla za duh, kojim je bio nadahnut graditelj zgrade, što uostalom nije bila njihova pogreška, jer, kako već rekosmo, doba, u koje je restauracija izvršena, karakteristično je sa degeneracije arhitektonskog ukusa i talenta. Naravno da bi bilo već vrijeme da ovo doba prestane, pa da se danas više ne događaju slučajevi kao što je nedavno šerbećenje šadrvana pred džamijom sa uljenim bojama u tonovima, kojim se obično šerbete kuhinje i banje. Doduše, ovako kako je ošerbećen, šadrvan potpuno harmonira sa molavom sofom pred džamijom i njezinom unutrašnjosti. Valjda će Husrev-begov vakuf, taj najbogatiji vakuf u Bosni i Hercegovini, u dogledno vrijeme džamiju dati od stručnjaka urediti, kako bi, barem približno dobila izgled, što ga je imala u doba kad je sagrađena, jer joj se i onako ne može vratiti patina stoljeća, koja je na njoj ležala do 'restaruacije' i koja bi njezinu monumentalnost i veličinu svoga graditelja još jače istaknula.

On je svoje djelo, da podigne jednu jedinstvenu zgradu, najčišćeg stila, trajnu i veličanstvenu, izvršio potezom, koji odaje pravu umjetničku veličinu. Njegovo ime nije poznato. Ali, ko je proučio djela Sinanova, nikako se ne može oteti misli, da je možda ovaj sam napravio plan za džamiju. Jedino on ili koji njegov neobično daroviti učenik mogao je da podigne ovakvu zgradu. Svakako nepoznati majstor nije lično bio u Sarajevu, kada su se podizale Husrev-begove zgrade. Jer, preko svega tehnički kompliciranijeg prelazilo se sa zanatlijskom vještinom, kako se znalo i umjelo. Pod šerefetom nema stalaktita, jer ih majstor nije valjda narisao do u detalj, pa nisu mogli da stoje ili se uopće nije ni pokušavalo staviti ih. Prolaz, u zidu, na galeriju pod glavnom kupolom zakučast je i kompliciran, tako da se ne može vjerovati da bi jedan genijalni majstor, koji je u stanju da izgradi ovu džamiju, napravio tako nešto. Svakako držimo da je izvan svake sumnje da bi ovu džamiju, kao i druge Husrev-begove zgrade, izgradio jedan dubrovački majstor. Nikad na zapadu obrazovani čovjek ne bi bio u stanju da izgradi takve zgrade, kao što ni istočni majstor ne bi mogao da sagradi, recimo, duždevu palaču u Veneciji.

Što vrijedi za džamiju, vrijedi i za simpatične i zračne zgrade Kuršumlije medrese i Hanikaha. Majstor, koji je napravio planove za ove zgrade, ne bi bio u stanju da ulaz u medresu presvodi sa polutulumbom, kako je to tu slučaj. Čini se da je plan bio napravljen za veću zgradu, sa većim brojem soba unaokolo, te da je nakadno smanjen, pa nije ostalo dovoljno prostora za kupolu, kojom je ulazni trijem zasigurno trebao biti presvođen. Ima tu i drugih, manjih, pogrešaka, koje majstor, graditelj džamije, ne bi nikada počinio. Ipak i ova zgrada predstavlja nešto jedinstveno i, u koliko je ispravna, ona je jedna od rijetkih posve sačuvanih zgrada ovog vremena. U ovu kategoriju ne spada Hanikah, koji je usljed požara do pola bio uništen i kasnije nadograđen od ko zna kakvog dunđera, tako da je izgubio ljepotu jedinstvenosti stila. Samo u fantaziji se može zamisliti kako je ova zgrada morala da bude divna, u svoje vrijeme, kada ju je podigao veliki hajir-sahibija.

Uopće u to doba, u originalnoj svojoj boji: jedan niz žutog kamena i jedan niz crvene opeke, okružene cvjetnjakom sa podom po svoj prilici mozaikom ornamentiranim, ukrašene stalaktitima originalnih arapskih boja i pravim autentičnim arabeskama, ove zgrade su morale da naliče na fantazije iz hiljadu i jedne noći.

Do same džamije nalazi se dvostruko turbe: Gazi Husrev-bega i njegovog prvog mutevelije Murat-bega Tardića, koje ne pokazuje genijalnu ruku majstora, graditelja džamije i spomenutih dviju zgrada. I ovo turbe je „restaurirano“ i to na taj način, što je s njega skinuta stara patina. Upropašteni hamam iza Katedrale građen je po uobičajenom planu onog vremena. To su zapravo bila dva hamama, posve jednaka, sa arhitektonski vrlo interesantno riješenim problemom praktičnosti. I ovaj hamam je građen u najčišćem stilu onog vremena. U drugim zemljama, gdje su starine zaštićene zakonom i gdje se uništavanje starine smatra zločinom, zasigurno se ne bi desio ovakav slučaj pomanjkanja pieteta prema jednom velikom čovjeku, razumijevanja za ljepotu i shvaćanja umjetnosti.

O ostalim zgradama Husrev-begova vakufa nema se šta reći. Sahat-kula nema arhitektonski ništa zajedničkog sa džamijom i izgleda da je podignuta, u današnjoj formi, mnogo kasnije. Muvekithana se ne može ni prepoznati, Morića han je postradao čestim požarima. Imare valjda nikad nije ni imalo arhitektonskog značenja, niti se nastojalo dati mu ga. Šadrvan je kopija jednog brusanskog.

Kraj ovih veličanstvenih djela istočne umjetnosti, što ih ostavi Husrev-beg, osiguravši njihovu namjenu, izgleda neznatno, sve što je kasnije urađeno. Nigdje nema više onog genijalnog poteza, koji se nalazi u Begovoj džamiji, nigdje onog duha monumentalnosti, nigdje one elegancije i masivnosti. A nema ni onog odvraćanja od svijeta, one idilične ljepote, koja se nalazi u medresi i u Hanikahu. Kasnije je došlo doba, kada je svaka mahala htjela da ima svoju džamiju, pa kakvu bilo, i tako je u Sarajevu još 1885. godine (po Styxu) bilo 99 džamija, među kojima ih ima samo malo od barem neke arhitektonske vrijednosti. Već i Styx je opazio da se građevinarstvo kod nas nije moglo razviti baš radi ovog rascjepljivanja snaga.

Literatura:

Edmund Styx: Das Bauwesen in Bosnien und der Herzegovina;

J. Franz Pascha: Die Baukunst das Islam;

M. V. Berchems: Notes d' archeologie orientale;

R. Adamy: Architektonik Bd 2.; Die ottomanische Baukunst.

Izvor: Novi behar, list za pouku i zabavu, godina IV, broj 2 i 3, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1. juna 1930, str. 22-25.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 1485 puta

Magazin Ašk