utorak, 26 Mart 2013 14:54

Muhammed, s.a.v.s.

Arapi su potomci Ismaila a.s. Živjeli su u plemenima i svako pleme je imalo svoga poglavara koji je bio u službi svoga plemena. Od svih arapskih plemena najpoznatije je pleme Kurejš. Kurejšije su živjele u Meki baveći se trgovinom. Abdul Mutalib je bio glava porodice Benu Hašim u plemenu Kurejš. Njegova dužnost je bila da snadbjeva vodom posjetioce Mekke koji su dolazili da posjete Kabu. Ova dužnost je bila cjenjena, ali i jako teška, obzirom da vode nije bilo. Zato je Abdul Mutalib sa svojim sinom Harisom riješio da otkopa bunar Zemzem iz vremena Ismaila a.s.

Ovaj izvor o kome se mnogo pričalo, još od davnina je bio zatrpan i pijeskom prekriven. Uzalud je Abdul Mutalib kopao i tražio izvor Zemzem. U tom traženju im niko nije pomogao, naprotiv bili su ismijavani. Jedne noći Abdul Mutalib je usnio san da se Zemzem nalazi u zemlji na prostoru na kojem su bila smještena dva idola Asar i Nel. Kopajući sa svoji sinom Abdul Mutalib je sve više slabio i bojao se da neće moći završiti ovaj posao.

Ovaj uporni čovjek skrušeno se molio Bogu, tražeći pomoć od Njega u pronalaženju izvora Zemzem. Upućujući dovu Bogu zavjetovao se da će u znak zahvalnosti jednog od svojih sinova žrtvovati Kabi. Božijom voljom želja mu je ispunjena. Otkriven je izvor Zemzem. Nakon što su mu sinovi odrasli, na njemu je bilo da ispuni zavjet koji je dao Bogu.

Dugo se vremena Abdul Mutalib dvoumio kojeg sina žrtvovati. Odlučio se da ode u Kabu sa svojim sinovima i po tadašnjem običaju baci strijelice za koje se vjerovalo da u sebi nose tajnu predskazanja. Tri puta je bacio strelice i sva tri puta su pale na Abdullaha, najmlađeg i najvoljenijeg sina. U duši se prisjećao svoga praoca Ibrahima i njegove žrtve. Najpoznatiji od njegovih sinova su: Abdullah, Ebu Talib, Hamza, Abas i Ebu Leheb.

Od sve djece otac je najviše volio Abdullaha, koji je bio primjerno dijete, lijepog ponašanja i ophođenja. Zbog toga su mu suplemenici predložili da se posavjetuje sa sveštenicom Šiom. On je na to pristao. Sveštenica mu je rekla da stavi 10 kamila na jednu a Abdullaha na drugu i ponovo baca strelice. Abdul Mutalib je devet puta bacao strelice i svih devet puta su padale na Abdullaha, a deseti put su pale na kamile čiji se broj povećao na 100. Tako je žrtvujući 100 kamila spasio život svom najvoljenijem sinu.

Kada je Abdullah navršio dvadeset godina otac ga je oženio djevojkom Aminom, kćerkom Vehabovom iz mekkanskog plemena Benu Zuhra. Jednog dana je Abdullah pošao za Siriju radi trgovine. U to vrijeme Amina je očekivala rođenje djeteta. Vraćajući se iz Sirije, Abdullah se kraće vrijeme zadržao u Medini, gdje se i razbolio i ubrzo i preselio na bolji svijet.

Rođenje i život Muhammeda, s.a.v.s.

Muhammed je po nekim izvorima rođen u Mekki 20. aprila (12. rebiul evvela) 571. godine od oca Abdullaha ibn Abdul Mutaliba i majke Amine bint Wehb. U to vrijeme, u bogatim kućama u Mekki bijaše običaj da tek rođenu djecu povjeravaju seoskim ženama na dojenje. Djeca bi tamo bila odgajana daleko od gradske pokvarenosti, a pritom bi naučila čisti arapski jezik. Halima je bila Mahammedova dojilja, bila je siromašna i blaga žena, plemenite duše. Kada je počela hraniti Muhammeda, primjetila je da joj se povećalo mlijeko. Po priči h. Amine, prilikom porođaja nije osjetila porođajne bolove. Dijete je rođeno osunećeno.

Događaj iz ranog Muhammedovog djetinjstva: Jednog dana Muhammedov brat po mlijeku dotrča sav uplašen roditeljima i ispriča im kako su neki uhvatili Muhammeda i rasporili mu grudi. Požurili su do njega i našli ga kako sjedi na brežuljku uprtih očiju u nebo. Kada ga upitaše šta se dogodilo, on im odgovori da su se dva meleka spustila sa neba, otvorila mu grudi, izvadila srce, pa otkinuvši onaj dio koji pripada šejtanu, vratila ostatak na mjesto; ali prije nego što će mu srce vratiti opraše mu srce u svetoj vodi osvježavajućeg mirisa koji se još uvijek osjećao. Meleki zatim poletješe prema nebu a on je pogledom slijedio njihov let.

Poslije dvije godine Halima je vratila Muhammeda njegovoj majci Amini, koja je bila presretna zbog tog susreta. Međutim, Amina se ubrzo razboljela i umrla u Muhammedovoj šestoj godini života. Poslije Aminine smrti svu brigu o Muhammedu je preuzeo Abdul Mutalib,koji je volio svog unuka više od svoje rođene djece. Muhammed je rastao pod okriljem svog djeda dvije godine, a na samrti Abdul Mutalib brigu o Muhammedu povjerava svom sinu Ebu Talibu, koji mu je obećao da će se o njemu brinuti k’o o vlastitom djetetu. Ebu Talib je održao svoje obećanje.

Kad je Muhammedu bilo dvadeset godina dogodilo se da je Ebu Talib morao voditi trgovačku karavanu za Siriju. Na Muhammedovo insistiranje Ebu Talib je poveo i njega, premda nerado iz straha za njegovu sigurnost. Kada su stigli u grad Busru između Jeruzalema i Damaska, karavan je stao da se odmori. U blizini se nalazio hrišćanski manastir, a u tom manastiru sveštenik Bahira koji je primjetio da jedan oblak stalno plovi iznad karavana praveći mu sjenu i štiteći ga od jakog sunca. Zbog toga je pozvao trgovce iz Mekke na ručak. Nakon ručka je rekao Ebu Talibu da je Muhammed zadnji pejgamber i pokazao dokaze njegova poslanstva.

Muhammed je svoju mladost proveo kao pastir. Njegov posao pastira pod mirnim, čistim, plavim nebom, navodio ga je da razmišlja o svemu šta ga okružuje i o svom narodu. Često se osjećao nesretnim gledajući ljude kako se mole predmetima, kipovima napravljenim od drveta, gline i sl. Poput svog praoca Ibrahima govorio je sebi:”Mora postojati Stvoritelj svega ovoga, svemoćan Stvoritelj, Stvoritelj dostojan ljudskog obožavanja.” Zbog svog besprijekornog ponašanja bio je cijenjen i poštovan od svih sugrađana, kako starijih, tako i mladih.

Ebu Talib je imao mnogo djece, a nije bio bogat. Njegovu brojnu porodicu nije bio u mogućnosti da sam izdržava. Zato se potrudio da nađe posao Muhammedu, kako bi njegov bratić mogao zarađivati i samostalno živjeti. Hatidža bint Huvejlid u to vrijeme je tražila čovjeka koji će se brinuti i voditi računa o njenoj robi koju je prodavala svake godine u Siriji. Izbor je pao na Muhammeda. Hatidža je bila čestita udovica, k tome i vrlo bogata. Bila je zadovoljna načinom na koji je Muhammed vodio njen posao. Iz dana u dan Hatidža ga je sve više cijenila zbog poštenja i moralnosti. Pored toga, Muhammeda je krasila i ljepota, te se tako Hatidža zaljubila u njega što je povjerila svojoj prijateljici Nefisi. To saznanje Nefisa je mudro prenijela Muhammedu. Muhammed je oženio Hatidžu 596. godine u svojoj 25 godini. .

Hatidža je u narednih 10 godina rodila Muhammedu, s.a.v.s., šestero djece, dva sina i četiri kćerke: Zejneb, Kasim, Rukaja, Ummu Kulsum,, Fatima i Abdullah su bila njihova imena. Sva djeca su umrla za vrijeme Muhammedovog, s.a.v.s., života osim najmlađe kćerke Fatime.

Nedugo nakon Muhammedove ženidbe, pale su snažne kiše i prouzrokovale poplavu od čega su se neki dijelovi Kabe počeli rušiti. Mekkelije su riješile da obnove čitavu građevinu. Gradnja Kabe je tekla bez ikakvih poteškoća, sve dok nije došlo vrijeme da se ugradi Crni kamen. Ugradnja ovog kamena se smatrala velikom čašću, zbog čega je došlo do svađe između vodećih porodica. Da bi se sukobi okončali, predložili su da onaj ko prvi uđe na kapiju ugradi kamen. Allah je htio da to bude Muhammed. Dobio je nadimak El-Emin (pravovjerni-pouzdani). Zatražio je jedan veliki čaršaf, na koji je stavio kamen i pozvao sve vođe plemena da podignu čaršaf sa kamenom i prenesu ga do određenog mjesta a zatim ga je ugradio u Kabu.

Stanovnici Mekke su prelazili svaku granicu nemorala: opijanje, otimanje imovine siročadi i nejakih, posuđivanje novca sa visokom kamatom, kockanje, zakopavanje žive ženske djece. Muhammed je posmatrao Kabu sa preko 300 kamenih, zemljanih, drvenih idola (kipova), poredanih unutar nje. Često je molio Boga, za kojeg je bio ubjeđen da postoji, da ove zalutale ljude uputi i spasi.

Mjesec Ramazan Muhammed je provodio u pećini Hira. U osami i razmišlajnju nizali su se dani, noći, sedmice... Jedne noći pred kraj mjeseca Ramazana 610. godine, posjetio ga je melek Džebrail. Muhammed, s.a.v.s., je pričao: ”Reče mi da je melek Džebrail i da mi donosi Božiju poruku da sam izabran za Njegovog glasnika. Melek mi pokaza kako da se očistim, a kad sam bio čist, naredi mi da čitam, a ja mu rekoh:`Ne znam čitati.`On me obujmi rukama i čvrsto stisnu te mi opet naredi da počnem čitati, a ja isto odgovorih, a on me opet stisnu još jače i ponovo mi naredi isto pa me i treći put stisnu snažno, a onda me pusti i reče:`Čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara; stvara čovjeka od ugruška! Čitaj plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.”(Al-Alaq 1-5)

Nakon što se vratio kući ispričao je Hatidži šta mu se desilo, a ona je rekla:”Tako mi onoga u čijoj ruci je moj život, ja vjerujem da si ti Božiji poslanik.” Nakon toga je otišla kod svog rođaka Vereka ibn Neufela te mu ispričala šta se desilo Muhammedu, a on je potvrdio da je Muhammed zadnji poslanik spomenut u svetim knjigama, a zatim je obavijestio da će nailaziti na mnoge poteškoće na svom putu poslanstva. Hatidža je po nekim izvorima prva osoba koja je primila islam. Odmah nakon nje islam su prigrlili Alija ibn Ebu Talib, Zeid ibn Haris, Ebu Bekr, Osman, Zubejr...

U prve tri godine svoje misije, Muhammed, s.a.v.s., je u islam pozivao tajno, a zatim javno, njegovo prvo javno obraćanje okupljenom narodu desilo se na brdu Safa: “Hoćete li vjerovati ako vam kažem da iza ovoga brda čeka neprijateljska vojska koja je tu prenoćila i koja će sutra napasti grad?” “Nikad nisi lagao, pa ćemo povjerovati sve što nam kažeš.” “Bog me je poslao da vas upozorim da će vas snaći Njegov gnjev ako ga ne budete poslušali . Ne počnete li vjerovati u jednog Boga čeka vas velika kazna.” Tad Ebu Leheb, amidža Muhammedov ljutito reče: “Da li tražiš od nas da pogazimo vjeru naših očeva? Zar si nas pozvao da gubimo vrijeme i da nam saopćiš tu glupost?” Nakon tih riječi napustio je skup a za njim su se poveli i ostali.

Od tada je počelo žestoko mučenje i progoni muslimana. Ni Muhammed, s.a.v.s., nije bio pošteđen. Jednog dana dok se molio bacili su đubre na njega. Drugom prilikom, kada je bio na sedždi, jedan od mušrika mu je stavio nogu na vrat i držao je tako prouzrokujući snažan bol ... A Bilala su pripadnosti islamu mučili tako što su mu u pustinji na vrelom suncu stavljali na grudi teško kamenje. Ni sa ovim se nisu zadovoljili već su ga iskrvavljena vukli ulicama Mekke, a mušrici su pljuvali i kamenje bacali na njega. Ebu Bekr je vidio ta zlostavljana nad Bilalom pa ga je otkupio i potom oslobodio. Mušrici su čak i žene zlostavljali. Sumejja je bila prvi šehid, a ubio ju je Ebu Džehel, na najsvirepiji način. Ali jedine riječi koje su prvi mučenici izgovarale bile su:”Samo je jedan Bog...” Iako su mučenja bila vremenom sve gora Muhammed, s.a.v.s., nije odustao od svoje svete misije.

Otišao je na mjesto Taif, koji je od Mekke udaljen 70 km. Na taj put je krenuo sa Zejdom, da pozove stanovnike ovog mjesta u islam, ali su njegovi pozivi i napori bili bezuspješni. Počeli su ga ismijavati, vrijeđati, psovati i bacati kamenje na njih, sve dok ih krv nije oblila. Teror je dostigao kulminaciju, što je bio razlog da grupa muslimana napuste Mekku i odu u Abesiniju. Abesinijom je vladao kršćanski kralj Negus, čuven kao dobar i pravedan kralj. Pošto su saznali za odlazak grupe, mušrici su poslali svoja dva najbolja izaslanika sa darovima, sa namjerom da povrate iseljene vjernike. Tražili su od kralja da ih vrati, ali kralj je želio da sasluša vjernike.

Grupu vjernika je predvodio Džafer ibn Ebi Talib. Kralj ih je upitao: ”Kakva je to religija što je vi propovijedate, koja uzrokuje tolike nesporazume među vama?” Džafer je odgovorio: ”O kralju! Bili smo neznalice odate idolitariji. Jeli smo leševe uginulih životinja i radili mnoge druge nečasne stvari...,dok nam na kraju Bog nije poslao pejgambera da nas promijeni.” Zatim je proučio početak sure Merjem, a glas Kur`ana je opio kraljevo srce, pa reče da ove riječi dolaze iz istog izvora iz kojeg su došle riječi Isau a.s. Negus mušricima nije dao da odvedu vjernike, na što su oni pokušali da ga isprovociraju govereći kralju da oni misle da je Isa bio običan čovjek. Kralj je upitao vjernike šta misle o Isau a.s., a oni su odgovorili da je Isa rob i Božiji poslanik. Na šta kralj reče:”Tako mi Boga Kur`an i Indžil su zrake istog svjetla.”

Proganjanja i mučenja su nastavljena nesmanjenom žestinom, no i pored toga islam je sve više ljudi prihvatalo. Da bi tome stali u kraj mušrici ponudiše Muhammedu a.s. vlast, zlato, žene i sve drugo samo da prestane sa pozivanjem u islam, ali Muhammed, s.a.v.s., to nije prihvatio. Na šta su oni odlučili zamoliti Ebu Taliba da razgovara sa svojim bratićem. “O sine moj, spasi se i ne opterećuj ni mene više nego što mogu podnijeti!” “Imam puno poštovanja i ljubavi prema tebi amidža, ali što se tiče moje misije, da mi stavite Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku ne bih odustao. Nastaviću dok ne uspijem ili ću poginuti u nastojanju da uspijem!” Dirnut njegovim riečima Ebu Talib reče: ”Sine moga brata, radi kako hoćeš a ja te nikad neću napustiti:”

Nakon toga muslimani i članovi hašemitske porodice su izolovani na brdu Šaub ebu Taib gdje su proveli tri teške godine, jedući trnje i lišće, ali nisu popustili na na pedalj. U ovom teroru i mučenju zdravlje Ebu Talibovo i Hatidžino je bilo ozbiljno narušeno, tako da umire Ebu Talib, a nedugo poslije njega i Hatidža. Zbog svega što se dogodilo te godine Muhammed, s.a.v.s., ju je nazvao ”Godina tuge”(620).

Smrću amidže i Hatidže nestala je i posljednja podrška Poslanikova. Više se nije imao u koga uzdati do u Allaha dž.š. I baš tada ga je Allah počastio noćnim putovanjem-Miradžom (27. redžepa). Miradžom Uzvišeni Bog tješi Muhammeda, s.a.v.s., shrvanog tugom i nevoljama. Na tom putovanju Allah ga uzdiže do sedmog neba, pokazuje mu prethodne poslanike, džennet i džehennem... Allah dž.š. ga tada počasti sa tri zadnja ajeta sure Al-Baqara, te obaveza čovjeka naredbom klanjanja 5 dnevnih namaza. Muhammed, s.a.v.s., dobi tada i dozvolu za zauzimanje za svoj ummet na Sudnjem danu.

U Mekku dolazi grupa hodočasnika iz Medine, koje je Muhammed, s.a.v.s., posjetio i pozvao u vjeru. Tako je zasijano prvo sjeme islama u Medini. Nakon toga Muhammed, s.a.v.s., je poslao u Medinu jednog čovjeka da podučava ljude časnom Kur`anu, kako bi spoznali glavne principe vjere.

Osjećajući sve veću opasnost po živote svojih sljedbenika Muhammed, s.a.v.s., je naredio da se počnu seliti u Medinu, polahko u grupama. Malo po malo, gotovo svi su se iselili osim Muhammeda, s.a.v.s., Ebu Bekra i Alije. Mušrici su primjetili da se muslimani polahko iseljavaju, a da bi to spriječili odlučili su da ubiju Muhammeda, s.a.v.s. Iste noći kada su donijeli odluku, Muhammed, s.a.v.s., je otišao kod Ebu Bekra da mu saopšti vijest da je Allah dozvolio da idu u Medinu gdje će biti sigurni. Da bi obmanuo mušrike Alija je legao u Poslanikovu, s.a.v.s., postelju. Mušrici su ostali razočarani jer i ovaj put nisu uspjeli u svojoj namjeri. Međutim, nisu odustajali od svog nauma, tako da su odlučili nagraditi onoga ko ubije Muhammeda , s.a.v.s.

Ebu Bekr i Muhammed, s.a.v.s., su se sakrili u jednu pećinu, a Allah je dao da pauk velikom brzinom isplete mrežu preko ulaza i da golub napravi gnijezdo, tako da su mušrici prošli pored te pećine, ne sumnjajući da se tu skriva Muhammed, s a.v.s. Nastavili su putovanje koje je trajalo 10 dana, a kada su stigli u Medinu zaorili su se sa svih strana tekbiri i pjesma. Muhammed, s.a.v.s., je izgradio džamiju u Kubi, a prvu džumu je Poslanik, s.a.v.s., klanjao u selu Benu Salim. Posebna želja svima je bila da ugoste Poslanika, s.a.v.s., zato je Poslanik, s.a.v.s., da ne bi nekoga uvrijedio, rekao da će se nastaniti ondje gdje stane njegova kamila. Kamila je stala ispred kuće Ebu Ejuba Ensarije. Na tom mjestu je izgrađena džamija, a uz džamiju je Poslanik, s.a.v.s., sebi izgradio kuću. Dolazak u Medinu je izmjenio situaciju na bolje.

Bitke Bitka na Bedru-muslimani pobijedili Bitka na Uhudu -muslimani poraženi, ubijen Hamza Bitka na Hendeku -muslimani pobijedili (rov) Bitka na Hunejnu-čitava Arbija je postala muslimanska

Nakon tih bitki potpisano je primirje na Hudejbi između muslimana i idolopoklonika, a ubrzo, nakon 2 godine primirja, muslimani su zauzeli i Mekku. To osvajanje je prošlo bez ikakvih šteta i bez prolivene krvi. Tada je Muhammed, s.a.v.s., porušio sve kipove u Mekki, a Bilal se penje na Kabu i uči ezan.

Nakon što je obavio”Oprosni hadždž”,po povratku u Medinu Poslanik, s.a.v.s., se razbolio i bolovao dvije sedmice. Po nekim izvorima, u ponedjeljak 12.rebiul-evela (6. juna 632.), posljednji Poslanik, s.a.v.s., preselio je na Ahiret.

“Bože, ukaži osobitu milost Muhammedu, s.a.v.s. i njegovom rodu, kao što si je ukazao Ibrahimu a.s. i rodu Ibrahimovom. Ti si hvaljen i slavljen. Bože, blagoslovi Muhammeda, s.a.v.s. i njegov rod, kao što si blagoslovio Ibrahima a.s. i rod Ibrahimov. Ti si, Bože, hvaljen i slavljen.”

 

Izvori informacija:- Allahov vjerovjesnici - prof. Adem Zilkić; - Omladina u očima Poslanika s.a.v.s. -Muhammed Baqer Pouramini; - Muhammed a.s. - Imam Vehbi Ismail http://bs.wikipedia.org/wiki/Muhammed http://www.camo.ch/muhammed.htm

 

Autor prezentacije: Sadžida Kosovac

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 3150 puta Zadnji put promjenjen utorak, 26 Mart 2013 19:02

Magazin Ašk