četvrtak, 04 Juni 2015 19:10

Bejat

Autor: mr. Muharem Omerdić


Bejat je sociopolitički čin koji ima krakter prisege ili izbora koji se prakticirao u islamskim državama. To je bila jedna od formi odnosa vladara i podanika.

Bejat znači priznati vođstvo i upravljanje nekog čovjeka. To je prisega na pokornost, u smisli pokoravanja podanika ili sljedbenika svome vođi, zavjet na podaništvo i poslušnost.[1] Kao sociopolitički čin bejat znači: izabrati vladara države. U šerijatsko-pravnom smislu znači: dati vladaru prisegu ili zakletvu na vjernost i poslušnost.

Bejat u općenitom smislu

Šire gledajući, Allahu, dž.š., se daje bejat.

Zemlja i nebo, duhovni i materijalni svjetovi, dunjaluk i ahiret, sve je Allahu učinilo bejat. Na samom početku svijeta dogodilo se stvaranje nebesa i Zemlje. Uzvišeni veli:

Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: - Pojavite se milom iili silom! – Pojavljujemo se drage volje! Odgovorili su.[2]

Nije bilo prisile. Allah je kosmosu naredio da iz nepostojanja bude prisutan, milom ili silom. Tada je svemir iz pokornosti sedždu učinio. Toga dana se i ljubav rodila. Bilo je to bez prisile. Cio kosmos je sazdan na ljubavi. I čovjek je stvoren iz ljubavi.[3]

Čovjek je u stanju da nadvisi kosmos ako učini iskreni bejat Bogu, tj. ako se bude držao islama.

Neferi kaže: „Obavijestio me je o islamu i rekao mi je: - To je Moja vjera i nemoj drugu vjeru željeti osim nje, jer je Ja neću primiti.“ I rekao mi je: „Islam je da se predaš Meni i kada sudim za tebe i protiv tebe.“ Rekao sam: „Kako da Ti se predam?“ Rekao mi je: „Ne suprostavljaj Mi se svojim mišljenjem, ne traži sebi dokaz za Moju Istinu, jer tvoj te nefs Mojoj Istini nikada neće uputiti, niti će je se dobrovoljno držati.“

Kad mi je rekao: „Ne suprotstavljaj Mi se svojim mišljenjem“, rekao sam: „Kako da se ne suprotstavljam?“ Rekao mi je: „Slijedi, a ne izmišljaj.“

Rekao sam: „Kako da ne tražim dokaz za Tvoju istinu sa moje strane?“ Rekao mi je: „Kada ti kažem: ovo je tebi, kažeš: ovo je meni, a kada ti kažem: ovo je Meni, kažeš ovo je Tebi. Moj Zakon će biti za tebe, on će ti govoriti, on ti je neophodan, on je tvoj dokaz, pa kazuj njime Njega i sa njime stiži do Njega!“

Rekao sam: „Kako da Te slijedim?“ Rekao je: „Slušaj Moj Govor – ići ćeš Mojim Putem!“[4]

Iskrenim bejatom Musa, a.s., je postigao razdvajanje mora:

I Mi objavismo Musau – „Udari štapom svojim po moru!“ – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo.[5]

Davudu, a.s., je gvožđe postalo mehko:

... i učinili da mu (Davudu) mekahno gvožđe bude.[6]

A Ibrahimu, a.s., je vatra bila hladna i spasonosna:

O vatro – rekosmo Mi – postani hladna, i spas Ibrahimu![7]

Šta se podrazumijeva pod izrazom bejat

Kod predislamskih Arapa bio je običaj da se sklopljen trgovački ugovor zaključi stiskom ruke. Kasnije se to primjenjivalo na ugovor vladara i podanika. Potom se bejat označio stiskom ruke vladara i podanika. Veza između ovoga dvoga je u samom korijenu riječi: (ba'a jebi'ubej'un, znači: kupiti, prodati, zaključiti kupoprodaju). U prenesenom smislu, to je odnos između vladara i podanika kao što je u trgovini dogovoren odnos između dvije strane koje su se obavezale na poštivanje preuzete obaveze.

Izvedenica iz korjena (bej') u Kur'anu se ne upotrebljava.[8]

Međutim, date su druge forme ovih termina koje znače prisegu ili zakletvu.[9]

Po Kur'anu, bejat je vrsta prisege ili zakletve koju su vjernici davali Poslaniku, a.s.:

O vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu (...) ti prisegu njihovu prihvati...[10]

Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samo Allahu – Allahova Ruka je iznad ruku njihovih...[11]

Bejat za vrijeme Poslanika i prvih halifa

U Poslanikovim, a.s., hadisima ima mnogo ovih termina koji su u značenju davanja obećanja i riječi.

Muhammed, a.s., je prilikom prvih susreta vjersko-političkog karaktera ili prilikom prijema nekoga u islam uzimao bejat. Ove vrste su dvije prisege na Akabi[12] i prisega pod Drvetom/bi atu-r-ridwan.[13] U Vjerovjesnikovo, a.s., vrijeme bejat se koristio, prije svega, u smislu prisege na vršenje vjerskih dužnosti i propisa, te pokoravanja Allahovom poslaniku. U vrijeme Ebu Bekra bejat je dobio politički karakter i dimenziju. Poslije njega, posebno. Bilo kome, kasnije, da se davala vlast ili da se na bilo koji način dolazilo na vlast, činila se prisega. Bejat je postala institucija. To je tako bilo u vrijeme četvorice Poslanikovih nasljednika, a iza njih naročito. Bejat je igrao vrlo važnu ulogu i njegova primjena je imala ne samo proceduralan značaj. Ipak, važnija je bila želja da se tim činom postigne suština, a ne forma. Zbog toga se forma mijenjala od vladara do vladara, od vremena do vremena.

U Poslanikovo vrijeme i četvorice nasljednika, ta se forma ogledala u jednom od sljedećih načina:

a) Muškarci bi se rukovali sa Poslanikom, a.s., i stiskom ruke davali svoju prisegu na vjernost islamu,

b) Žene bi stavljale ruku na Kur'an koji je bio umotan u čisto platno ili bi se u posudu nalila voda a onda bi zajedno stavljali ruku u vodu i žena koja daje prisegu i Poslanik kome se daje prisega,[14]

c) Oni koji su bili bolesni od neke kožne bolesti prisegu bi iskazivali samo riječima.[15]

Šeste godine po Hidžri Muhammed, a.s., je krenuo iz Medine u Mekku sa 1500 svojih vjernih ashaba s namjerom da obave Umru. Krenuli su bez naoružanja. Sa sobom su poveli sedamdeset nakićenih deva s nijjetom da ih prinesu za kurbane. Njihov izviđač je otišao u Mekku i tražio da muslimani neometano obave Umru, te da dolaze samo s tom namjerom. Pošto se prvi izaslanik nije vratio, Poslanik, a.s., je poslao hazreti Osmana ali i njega mušrici zadržaše. Tada Poslanik donese odluku da idu prema Mekki ali sa oružjem koje će upotrijebiti ako bude trebalo. Svi ashabi učiniše bejat da će se srčano boriti. Poslanik je, s obzirom da je nedostajao Osman, uzeo u desnicu svoju lijevu ruku i bejat pred svim ashabima učinio za svog odsutnog ashaba. Ovim činom se pokazao ogromni značaj bejata u islamu.

Bejat nakon perioda hulefa-i rašidina

U vrijeme Emevija i Abbasija bejat je uziman pismeno, budući se vlast osvajala silom, odnosno nasljednik određivao dekretom vladara. Ti dokumenti su se dobro čuvali u trezorima, džamijama i na drugim mjestima i koristili prema potrebi. Halifa Harun er-Rešid i njegovi sinovi su uzete pismene prisege čuvali u Ka'bi. Kada bi vladar ostavljao oporuku o nasljedniku ovaj je tražio od uglednih ljudi pismenu prisegu.

Postojala je ceremonija, procedura i redoslijed davanja bejata od važnijih ljudi u islamskoj državi. U španskih islamskih vladara ova ceremonija je trajala danima. Abbasije su imale protokol o uzimanju bejata: veziri, vojskovođe, vojnici, bagdadski kadija, ulema i prvaci... U ovoj proceduri bila je angažira čitava vojska pisara i službenika. Svemu tome, na dvoru vladara pravljena je ceremonija u vezi sa bejatom, kom prilikom su pozvani učesnici davali prijedloge počasnog nadimka novom halifi. Kada bi ga vladar odabrao dao bi da se sačini tekst prisege i slao bi ga na određene adrese uglednim ličnostima u svojoj državi. Po tom tekstu uzimala bi se prisega na posebnim ceremonijama u centrima širom države. Halifa Hakim Billah je dao napisati bejat koji je iznosio pune četiri stranice teksta.[16]

Bejat je utjecao na stabilnost islamske države, na razvoj pojedinih njezinih dijelova, na političku i vojnu uvezanost. Od ishoda bejata u velikoj mjeri je ovisio autoritet suverena.

Bejat kod osmanlijskih sultana

Kod osmanskih sultana ceremonija bejata se odvijala u Topkapi Saraju, ispred Babu Se'ade u Hrka-i sa adet odaji. Počinjala bi sa davanjem prisege sultanu: velikog vezira i šejhu'l-islama, dviju ličnosti koje su stvarno vladale moćnom Državom. Potom bi nastupala dvorska svita i časnici, pa onda veziri i drugi državni i vojni velikodostojanstvenici. Sultan bi sjedio na divanu ispred Babu Se'ade, a oni bi mu se približavali i ljubili mu skut hrke (ogrtača), dok bi mu se alimi više približavali i ljubili mu ruku ili se sa njim samo rukovali.[17]

Bejat u tarikatu

Kod derviša je vrlo interesantna i posebno osmišljena procedura uzimanja i davanja bejata. Bejat je davao šajhu kanditat koji ulazi u tarikat ili onaj koji je promoviran u više zvanje. Razlike kod ove ceremonije među tarikatima su neznatne.

Šejh Fejzullah-ef. Hadžibajrić na sljedeći način razmatra ovo pitanje kod promoviranja derviša u šejha:

„Kada jedan šejh stekne ubjeđenje da je neki murid ispunio uslove da može samostalno tarikatski djelovati (činiti iršad i zikr) proglasiće ga šejhom i izdati mu diplomu. Ta diploma je ujedno i šejhovsko ovlaštenje da širi i njeguje tarikat, gdje god može i kako može. Tekijski šejhovi treba da imaju ova ovlaštenja; to je kvalifikacija šejhova. I voditelji medžlis-i zikra sa ovim ovlaštenjima mogu primati u tarikat i činiti talkin i bejat. Čin proglašenja šejha ima svoj ceremonijal (merasim). U taj ceremonijal spada i oblačenje tadža (kapa) i hrke (ogrtač).[18]

U jednoj šejhovskoj diplomi koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (br. A-3876) u vezi sa proglašenjem šejha i davanjem bejata, navodi se šta sve spada u taj ceremonijal:

1. ilbasu'l-hirkati – oblačenje hrke i druge šejhovske odjeće,

2. el-džulusu ala es-sedžadeti – sjedenje na sedžadi u pročelju,

3. i tau'l-ahdi – davanje obaveze i primanje zakletve,

4. el-iznu bi'l-iršadi ve't-terbijeti – dozvola za upućivanje i odgajanje u tarikatu,

5. el-mešihatu fi't-tarikati – starješinstvo u tarikatu.[19]

Abdulkadir Isa ističe da je preuzimanje obaveze (ahd) i davanje prisege (bejat) sunnet Allahovog poslanika, a.s., i da je kao takav, s generacije na generaciju, prakticiran i prenošen do naših dana. Sufije ovakav bejat i izun za talkin nazivaju terminom kabda (šaka) koju preuzima jedan od drugoga, rukujući se međusobno, čime se povezuje duhovno strujanje i sened (lanac prenošenja izuna).[20]

Pošto se i u tarikatu upotrebljava zakletva, to su joj sufije dale poseban značaj. Prilikom ulaska i prijema u tarikat bejat se čini šejhu na vjernost. Čini ga muhibb koji nije bio provjereni derviš i koji je mogao da odustane od tarikata. Međutim, kada bi učinio bejat i dao zakletvu pred šejhom, on više nije mogao nazad, niti kršiti datu prisegu. Prema učenju tarikatskih autoriteta onaj ko prekrši bejat imaće kaznu iz manewijjata.[21]

Mevlana Dželaluddin Rumi ovako razumijeva bejat:

Ne bi bilo smicalica ni pokreta, sve bi palo u očaj,

ja vam nisam ništa kazao i tako hoću da vas odgajam.

Kao Ebu Bekir Rebabi koji je šutio a djelovao, i ja sam tako šutio,

a moja ruka je djelovala kao ruka Davud pejgambera.

Da se nemoguće preko moje ruke riješi,

a ptica dobije perje da može visoko letjeti.

Pošto je Allahova Ruka iznad ljudske ruke,

naša ruka bila je pod zapovijedi Jedinog.

Moja ruka postala je duga

i prošla je sedam nebesa.[22]

Način davanja bejata od strane skorog derviša ima svoju odgovarajuću proceduru. Pripremljeni kandidat – učenik (talib) ili simpatizer (muhibb) prethodno mora imati određene pretpostavke da bi mogao pristupiti prijemu u tarikat.

Kada jedan tarikatski simpatizer (muhibb) dođe šejhu u želji da se odrekne ovoga prolaznoga svijeta, šejh ga podvrgne strogoj duhovnoj disciplini koja traje tri godine. Ukoliko ispuni ono što se od njega traži, dobro je, a ako ne, saopći mu se da ne može biti primljen u tarikat. Prva godina rečenih vježbi se posveti služenju ljudima, druga je pokornost Allahu, a treća je da ispita svoje srce. Ko ne može služiti ljudima, dok se sam ne stavi u rang sluge, smatrajući ostale svojim gospodarima, odnosno, dok ne bude držao sve ostale, bez izuzetaka, boljim od sebe i smatrao svojom dužnošću, da ih sve služi na isti način. On se ne može pokoravati Allahu, sem ako je odbacio svaki egoistični interes, bilo da se radi o sadašnjem ili budućem životu i ako obožava Allaha samo iz ljubavi, jer ukoliko neko obožava Allaha iz nepriznatih razloga, onda obožava samoga sebe, a ne Allaha. Takav ne može nadzirati svoje srce, osim ako su mu misli sabrane, a navedena djela ispravna i ako je otjerao svaku brigu, tako da u saglasnosti sa Allahovom odredbom za vjerne, čuva srce od nasrtaja i nebrižnosti. Kada muhibb posjeduje ove kvalitete, može obući odjeću zvanu murakka'at, odjeću koju nose derviši, kao istinski ljudi, a ne kao imitatori drugih.[23]

Sve u vezi sa muhibbovim napredovanjem procjenjuje sam šejh na osnovu praćenja njegova života i rada. Kada bi ispunio pretpostavljene uslove i izrazio želju za ulazak u tarikat šejh bi dao saglasnost za njegov prijem uzimajući ga neko vrijeme na završne kušanje i provodio kroz propisani oblik pripreme. Postio bi najmanje tri dana, uzeo veliki abdest i higijenski dotjerao svoje tijelo, klanjao bi dva rekata istihare i davao sadaku u ime Allaha. Potom bi, obično, poslije jacije-namaza, u pratnji rehbera a u prisustvu wekila i derviša kandidat pristupio i sjeo na koljena pred šejha licem okrenut prema Kibli. Njegova koljena bi doticala šejhova koljena.[24] Tada šejh muhibbu kazuje svrhu bejata, ulaska u tarikat i podsjeća ga na historijski kontinuitet tog važnog čina. U alemu'l-ervahu (duhovnom svijetu) Allah je uputio pitanje našim dušama: Nisam li Ja vaš Gospodar?!, a duše su odgovorile: Jesi! Svjedočimo![25] Ovaj bejat pred šejhom jeste obnova nebeskog bejata na zemlji, onoga kojega je duša dala još u ezelu. S obzirom da je muhibb sazrio za ta teška znanja on to prihvata i iskreno srcem vjeruje što mu šejh govori. Onda bi šejh naložio kandidatu da se javno pokaje (tewba), da da riječ da će vratiti eventualni lični dug povjerenicima a svome dužniku halaliti. Ukoliko bi kasnije derviš pogriješio dužnost mu je da se odmah iskreno pokaje. Ako je iskrena tevba i istigfar, taj grijeh se više neće ponoviti kod dotičnog. Dok još sjedi na koljenima šejh uzima derviševu ruku u svoju i od njega uzima obećanje da će izvršavati sve Božije farze, da će vršiti nafile i da će se držati svih šerijatskih propisa, da će biti privržen vjeri i vladati se u skladu sa islamskim moralom. Potom šejh uči kur'anske ajete koji se odnose na bejat.[26] Još mu šejh izrekne upozorenje: da bude muršidov prijatelj, prijatelj njegova prijatelja, da se ne pokorava šejhovim neprijateljima, te da se tako ponaša i u dobru i u zlu i da se ničim šejhu neće suprotstavljati.[27] Potom šejh tri puta prouči Kelime-i tewhid (La ilahe illellah) a kandidat to ponavlja za njim. Na kraju šejh od njega uzima prisegu:

„Radošću svoga srca prihvaćam da mi je: Allah Gospodar, islam vjera, Muhammed, a.s., pejgamber, Kur'an vodič, Ka'ba kibla, te da mi je šejh – muršid i odgajatelj!“[28]

Potom šejh uči dovu uzdignutih ruku a prisutni aminaju. Nakon ove ceremonije kandidat je postao murid i ihvan u dotičnom tarikatu.

Žene – derviši se ne rukuju nego samo daju glasni bejat.

Kod mevlevija kandidatu se oblači „sikka“ za koje vrijeme prisutni uče tekbire. Kod ranijih mevlevija u ceremoniji se rukovalo. Izmjene u ceremoniji su dozvoljene od prvaka tarikata.[29]

U principu, kod svih tarikata usul bejata je sličan. Kod nekih se još na prsima muhibba napiše: La ilahe illallah. Kod jednih, šejh učini mesh po glavi kandidata, u drugih muhibb stavi glavu na šejhova prsa dok se uče ajeti i dova. Pri prijemu muhibba u tarikat putem bejata, šejh upotrebljava svu svoju manevijsku snagu i postupa onako kako je njegov šejh prema njemu postupao kada ga je u tarikat primao, njegov šejh od svoga šejha i tako redom do pira i dalje, do samoga Pejgambera, a.s.[30] Uspjeh bejata i budući njegovi plodovi zavise od iskrenog nijeta i pridržavanja usula.[31]

Bejat je nosio pečat duhovne vezanosti i potpune predanosti šejhu. Na taj način se ostvaruje bereket znanja i blagoslova sa muršidova srca na srce murida. To je put ostvarivanja duhovnog jedinstva kroz koje se vrši psihološko obnavljanje duhovnog sustava murida. Kao što se šejhova ruka nalazi nad rukom murida, isto tako se nad šejhovom rukom nalazi ruka Pira (Osnivača) tarikata, i na taj način se taj lanac veže za Poslanika i on mora biti neprekinut. Zbog toga, u isto vrijeme, uče tarikatski autoriteti, šejhova ruka je Poslanikova ruka a iznad Poslanikove ruke je Allahova Ruka.[32] Ovo shvatanje je iskazano frazom: „Ruka ruci – ruka Allahu!“[33]  

                          (Predavanje održano na akademiji „Šebi arus“, Sarajevo, 18. decembra 1997.)

 

Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, broj 19/20, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 19-27.

[1] Abdurrahman ibn Muhammed Ibn Haldun, „Faslun fi ma na al-bi ah“, Muqaddimetu Ibn Haldun, Kairo, 1327 h., poglavlje 29, str. 232.

[2] Fussilet, 11.

[3] Ahmed Behdžet, Put Allahu, Tuzla, 1991,str. 10-11.

[4] Ibid., str. 15.

[5] Eš-Šu ara', 63.

[6] Sebe', 10.

[7] El-Enbija', 69.

[8] A.J. Wensinck, El-Mu'džemu'l-mufehres li elfazi'l-hadisi'n-nebewi, Leiden, 1936-69, „baje a“; Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, treće izdanje, Sarajevo, 1997, „bijeun“.

[9] Miftahu kunuzi's-sunneh, „Bejat“

[10] El-Mumtehine, 12. Upotrijebljeni su izrazi: Jubajineke i Fe bajihunne.

[11] El-Feth, 10. Upotrijebljen je izraz: Jubajiuneke.

[12] Prva grupa od šest muslimana iz Jesriba (kasnije: Medina el-munewwera) sastala se sa Poslanikom na Akabi, nedaleko od Mekke, 620 godine i dali mu prisegu. Druga grupa od 12 ljudi iz Jesriba je sljedeće, 621 godine, došla na hodočašće, od kojih je pet ranije godinu dana primilo islam a njih sedam su bili novi, pet iz plemena Hazredž i dva iz plemena Evs. (Ibn Hišam, Sira, I, str. 431-433.) Ova grupa se sastala sa Poslanikom ponovo na na Akabi i dala mu prisegu. Buharija je zabilježio od Ubadeta ibn Samita da je Allahov poslanik, a.s., rekao: „Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost! (...) Ubade veli: - Pa mu dadosmo riječ – za sve što je tražio.“ (Sahihu'l-Buhari, I, str. 7, 550-551) Vidi o prvom bejatu na Akabi: Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, VSK, Zagreb, 1996, str. 163-166. O drugoj prisegi na Akabi vidi, El-Mubarekfuri, Ibid., str. 167-174.

[13] Bej'atu'r-ridwan se naziva prisega ashaba koju su dali Poslaniku pod Drvetom, nedaleko od Mekke, tokom prvog neuspjelog pokušaja obavljanja Umre. (Abdul Hamid Jawdah al-Sahhar, Muhammed alejhi's-selam, Amman, 1994, str. 106)

[14] Kurtubi, El-Džami, XVIII, str. 71.

[15] Muslim, Džami u's-sahih, „Selam“, str. 126; Ibn Madže, „Tibb“, str. 44.

[16] Cengiz Kallek, Islam Ansiklopedisi, „Biat“, Istanbul, 1992, cilt VI, str. 122-123.

[17] Ibid., str. 124.

[18] Fejzullah Hadžibajrić, „Riječ dvije i proglašenju tarikatskih šejhova“, Šebi arus, Sarajevo, 1983, str. 40.

[19] Ibid., str. 40.

[20] Abdul-Kadir Isa, Istine o tesavvufu, Odbor islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 1998, str. 103, sa arapskog preveo: Ahmed Mešić.

[21] Fejzullah Hadžibajrić, „Bilješke i komentari“; unutar: Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija, Sarajevo, 1987, str. 282.

[22] Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija, Sarajevo, 1987, II, str. 115, preveo: Fejzulah Hadžibajrić.

[23] Eva de Vitray – Mwyerovitch, Rumi i sufizam, Sarajevo, 1995, str. 85.

[24] Risalei Behaijje, Istanbul, 1328 h., str. 21; Necmeddini Daye, Mirsadu'l-ibad, Teheram, 1365 h., str. 275-280.

[25] El-A raf, 172.

[26] Et-Tewba, 111; El-Feth, 10; El-Mumtehine, 12.

[27] Ankarawi, Minhadžu'l-fukara', Bulak, 1256 h., str. 34.

[28] Hariri-zade, Tibyan, I, str. 4-5 i 7.

[29] Ankarewi, ibid., str. 34.

[30] Muridova iskrenost treba biti ravna iskrenosti ashabskog bejata „bej ati ridwan“. (Dr. H. Kamil Yilmaz, Anahatlariyla tasavvuf ve tarikatlar, Ensar nesriyat, Istanbul, 1994, str. 245.)

[31] Fejzulah Hadžibajrić, „Bilješke i komentari“, unutar: Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija, Sarajevo, 1987, II, str. 282. Ovo je opis bejata šejha h. Selima Samija iz Vučitrna. Također, šire o bejatu vidjeti: dr. H. Kamil Yilmaz, „Bey at veya Intisab“, ibid., str. 196-197.

[32] Usp. Kur'an: El-Feth, 10.

[33] Osman Turer, Islam Ansiklopedisi, „Biat, Tesavvuf“, ibid., str. 124-125.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 3440 puta

Magazin Ašk