ponedjeljak, 17 Juni 2019 13:27

Historija kulture i civilizacije (V dio)

Autor: mr. Nihad Čamdžić


Civilizacija i kultura su proizvodi ljudske kreativne snage, kao i sposobnosti čovjeka da usvaja znanja i baštine drugih, te da ih sintetizira, unapređuje, oblikuje i prilagođava svojim specifičnim potrebama. Za nastanak islamske civilizacije, za koju slobodno možemo kazati da je po mnogo čemu jedinstvena civilizacija u historiji čovječanstva, bili su potrebni određeni uvjeti i činioci o kojima smo počeli govoriti u prošlim brojevima našeg časopisa. Kazali smo da su Kur'an, kao jedina Božija nepatvorena knjiga, i praksa Božijeg poslanika, s.a.v.a., udarili temelje islamske civilizacije, a potom smo naveli sedam činilaca nastanka civilizacije o kojima Časni Kur'an govori.

Nakon prvog činioca, tj. vjerskog zakona, kojeg smo pojasnili u prošlome broju, nešto ćemo kazati i o ostalim činiocima nastanka civilizacije sa stanovišta Kur'ana.

2. Monoteistički pogled

Drugi činilac nastanka islamske civlizacije i kulture je specifičan monoteistički svjetopogled muslimana. Ujedinjavajući elemenat tevhida je bila ta snaga koja je usmjeravala islamsko društvo i formirala njihov zajednički pogled i poimanje: „Od Njega si i Njemu ideš!“ i koja je ispod zastave vjerovanja u jednoću Božiju okupila različite narode i nacije uspostavljajući između njih snažnu i duboku vezu. U okrilju tevhida (monoteizma), uz pomoć njegovih ujedinjavajućih principa, definiran je cilj i krajnje utočište društva, a pod zrakama njegove blistave svjetlosti nestale su paganske netrpeljivosti, razdori i neprijateljstva plemena i naroda. Bez dileme vjera u jednoga Boga gradila je najsnažniji, najidealniji i najčvršći oblik jedinstva brojnih naroda koji su svoje utočište našli u islamu.

Kur'an u vezi s ovim kaže:

I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio, – On je zaista silan i mudar.

Posjedujući vjeru u jednoga Boga, individualni i društveni život pronalaze svoj smisao i cilj, bivaju svjesni svog početka, zadatka i kraja. Ovaj poziv u jednoću predstavlja put spasenja čovječanstva. Kur'an sa svojom nadnaravnom snagom i utjecajem stvorio je jedinstveni ummet (nadnaciju), koji je u svoje okrilje primio brojne narode i ujedinio ih u vjerovanju, govoru i djelovanju. Koncept „islamskog ummeta“ svojim čistim i prijemčivim monoteističkim metodama snažno je privlačio sve narode, ujedinjavao ih u Božijem jedinstvu i monoteističkoj društvenoj jednakosti, stvarajući sa društveno-historijskog aspekta jedinstvenu formu jedinstva u moru mnoštva uokvirenog načelima vjerskih učenja. Na ovaj način Kur'an, oslanjajući se na suštinu vjere u Božije jedinstvo, osjećaj jedinstva širi svuda i poziva sve narode i nacije pod zastavu jedinstva.

3. Racionalistički faktor

Islam je vjera razmišljanja i dubokoumnog promišljanja. Permanentno insistiranje i isticanje Kur'ana na promišljanju predstavlja potvrdu ove tvrdnje:

To su zaista dokazi za one koji razmišljaju!

Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.

A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.

Svi ovi ajeti čovjeka pozivaju na ciljano razmišljanje i od čovjeka traže da dubokoumnim promišljanjem pred sobom otvori vrata spoznaje. Ponekad toliku vrijednost pridaju razmišljanju kako bi dali veću poziciju onome koji razmišlja od pozicije pobožnog askete koji je dugi niz godina posvetio ibadetu i robovanju.

Ova vrsta razmišljanja nije filozofsko razmišljanje, onako kako je to bilo u drevnoj Grčkoj, i nije poput razmišljanja tokom srednjeg vijeka i skolastičke filozofije, a niti je to čisto materijalističko razmišljanje današnje filozofije pragmatizma, već proizvod takvog uzvišenog razmišljanja predstavlja umnožavanje spoznaje, otvaranje vrata znanja, usavršavanje društvenog i kulturnog sistema i razvoj industrije. U islamskom razmišljanju i promišljanju nalaze se skrivene različite poučne i edukativne dimenzije, koje garantiraju sinhronizirano kretanje i napredak pojedinca i društva. Prema tome, razmišljanje u islamu ima veličanstvenu poziciju.

4. Poštivanje prava potlačenih i siromašnih ljudi

Ne činite nepravdu i neće vam biti učinjena nepravda.

Islam je vjera pravde i jednakosti. To je učenje koje počiva na borbi protiv tiranije. Postoji li uzvišenija poruka svim ljudima željnih slobode od poruke islama koja kaže: „Ne činite nasilje, pa ni vama nasilje neće biti učinjeno.“ Ili, drugim riječima, ne činite nepravdu i nasilje drugima, ali ne dozvolite ni drugima da čine nasilje i nepravdu nad vama. Poruka je islama sljedeća: O čovječe, ne budi rob ničiji, kada te je Allah stvorio slobodnim. Kur'anske antitiranijske i antidespotske poruke kritikuju vrijednost luksuza i odbacuju aristokratizam i eksploataciju, te smatraju da odbrana potlačenih u odnosu na tlačitelje i siromašnih u odnosu na gladne predstavlja faktor razvoja društvene zajednice.

Uvi uzvišeni ideali slobode privlačili su, a i danas privlače široke mase svih naroda i nacija, uvodeći ih u jedinstvenu zajednicu islamskog ummeta.

Prema tome, pored antitiranije i borbe protiv eksploatisanja, Kur'an islamsko društvo usmjerava prema pravdi, pravičnosti i jednakosti, te poziva muslimane da se brinu o siromašnima i nemoćnima. Također, strategiju islamskog društva temelji na uspostavljanju pravde i obećava da će siromašni i nemoćni na kraju zavladati u svijetu.

A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.

Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, dabi ljudi pravedno postupali.

Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.

Na ovaj je način Kur'an sa svojim veličanstvenim učenjima zatvorio puteve neispravne konkurencije tražeći od ljudi da se međusobno natječu u bogobojaznosti te da bogobojaznošću odbace pohlepu i halapljivost, jer je to najbolji put za stizanje do Božije blizine i zadovoljstva.

Pored toga, izostanak bogobojaznosti, pored nedostatka nekih elemenata civilizacije poput nauke i razmišljanja, vjerovanja i ideologije, vodi društvo u propast i nestanak. Jasno je da društvo koje grca u neznanju i džehaletu i koje ne posjeduje pretpostavke za razvoj mišljenja veoma brzo propada i nestaje. Kada se smanji bogobojaznost u nekom društvu, u njemu ovladaju bolesti kao što su odavanje strastima, razuzdanost, licemjerje, beznađe, pokvarenost i griješenje.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 258 puta

Magazin Ašk