subota, 08 Oktobar 2016 16:18

Spoznajno iskustvo svjetskih mislilaca


Istaknuti svjetski mislioci svjedoče o stalnosti religijskog fenomena.

Religija kao iskustvo ljudskog duha i kao fenomen koji ostavlja duboke tragove, kako na pojedinca, tako i na društvo bila je u središtu zanimanja istraživača različitih idejnih profila. U narednim riječima istaknut ćemo neke od tih istraživača.

Još u antičkom dobu čuveni Sokrat[1], filozof, učitelj Platonov, poistovjećivat će Boga s vrhovnim dobrom. Platonova filozofija idealizma imala je velikog utjecaja na kršćansku, a kasnije i islamsku filozofiju i teologiju. Platon smatra da je poželjno da se čovjek bavi mišlju o vječnim istinama. On je u svom naučavanju zagovarao ideju da je tijelo prolazno, a duša besmrtna. Bez obzira na, u religiološkom smislu, problematičnosti Platonovog učenja o čovjeku, ovdje ga poentiramo, jer upućuje na čovjekovu besmrtnost i u određenom smislu transcedentnost.

Drugi antički filozof koji je imao veliki utjecaj na kulturu Zapada bio je Platonov učenik Aristotel.[2] Aristotel će reći da je po svojoj naravi čovjek transcedentno biće,[3] iz čega će Toma Akvinski izvesti svoju definiciju čovjeka koji je „Capax Dei“, otvoren za transcedenciju, sva viša duhovna iskustva, religiju, prije svega, drugoga.

O čovjeku kao religioznom biću govorili su i pisali brojni srednjovjekovni kršćanski i islamski filozofi, kao što su: Aurelije Augustin, Toma Akvinski, Ibn Arabi, Ibn Sina, El-Farabi. Oslanjajući se na Kur’an i Bibliju, oni su se bavili problemima koji su zajednički i religiji i filozofiji, kao što su: Bog, svijet, individualna duša, dobro i zlo, slobodna volja i život poslije smrti.

Fenomen religioznosti zaokupljao je, i još uvijek zaokuplja, psihologe, antropologe, historičare, sociologe, koji također u svojim djelima govore o čovjeku kao prirodno religioznom biću (naturaliter religiosus).

Tako će Džejms Tejlor, jedan od utemeljivača znanstvenog dokazivanja porijekla religije, Max Müller utemeljitelj moderne nauke o religiji – religiologije, Mirča Elijade, veliki historičar religije, Edmund Burke i Yi Fu Tuan, u svojim djelima govoriti o čovjeku kao prirodno religioznom biću.

Naravno, bilo je i onih, poput Sigmunda Freuda, koji su imali negativno mišljenje o religiji, nazvavši je iluzijom bez prave budućnosti, iluzijom koja ljudski um udaljava od istine i stvarnosti. On je želio dokazati da je pokretačka snaga ljudskog duha libido, neka vrsta spolne energije, a da pojam Bog izvire iz odnosa prema njegovom ljudskom ocu. Ovo mišljenje, o religiji, kasnije će preuzeti preteče marksizma smatrajući religiju opijumom za čovječanstvo.

 

Izvor: mr. Amra Imamović, Religija kao temeljno određenje čovjeka, „Glasnik“, br. 11-12, Sarajevo, 2010, str. 1088-1090.

[1] Prije Sokrata vjerovalo se da je sve nastalo iz jednog ili iz nekoliko od četiri osnovna elementa: zraka, zemlje, vatre i vode. Nakon pada Atene, protiv Sokrata podignute su optužbe zbog nepriznavanja bogova koje je poštovala država i uvođenje novih božanstava, odgajanja u ateizmu kojim je iskvario mlade ljude tako da nisu mogli postići biti dobri građani (Religije svijeta, 1987, 102).

[2] Aristotel (384-322. p.n.e.) rođen je u Stagiru u Makedoniji. U 17. godini života postao je Platonov učenik. Utemeljitelj je različitih naučnih disciplina: fizike, astronomije, psihologije, biologije, anatomije; prvi je napisao teoriju o pjesničkoj umjetnosti i definirao predmet i granice metafizike, koju je nazvao prvom filozofijom. Optužen je za bezbožništvo i bio prisiljen na izgnanstvo u Halduk, na grčki otok Eubeju, gdje je i umro godinu dana kasnije (Koplston, 1988, 312).

[3] Islam je bio duboko zainteresovan za mudroslovna pitagorejsko-platonička učenja i za aristotelijanske škole, upravo zato što su naučavale i svjedočile o Božijem jedinstvu.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 1130 puta Zadnji put promjenjen subota, 08 Oktobar 2016 16:25

Magazin Ašk