nedjelja, 26 Maj 2019 09:33

Odgoj u islamu V dio

Dr. Sabahudin Šarić


U prošlom nastavku naše priče o islamskom odgoju govorili smo o tome šta je cilj odgoja i ukazali na to da je neophodno razmotriti glavne elemente ili faktore odgoja. To su, naravno, oni faktori bez kojih on ne bi imao smisla. Općenito ćemo ih podijeliti na tri glavna faktora, a u nastavku ćemo detaljnije govoriti o svakom od njih ponaosob. Ti faktori su: odgajanik, odnosno osoba ili osobe koje se odgajaju, zatim odgajatelj te metode odgoja ili, bolje rečeno, sve ono što obuhvata interakciju između odgajatelja i odgajanika. Metode odgoja sadrže brojne elemente i već se u nauci razmatraju kroz različite grane pedagogije, sociologije, psihologije, socijalne psihologije i drugih naučnih disciplina. U njih ulaze razne tehnike i sredstva, ali one uključuju i mnoge intelektualne, duhovne i emotivne činitelje.

Može se slobodno reći da odgoj čovjeka u islamu i njegovo usmjeravanje i upućivanje ka najvišem mogućem stepenu – robovanju Bogu – predstavlja samu srž misije Poslanika, s.a.v.a. Njegov život obiluje primjerima nastojanja da u tom smislu spasi ljude od propasti i uputi ih na put istinske ustrajnosti, čiji je rezultat čak i sagovorništvo i zaštita meleka.[1]

S tim u vezi neophodno je, u granicama mogućnosti, razmotriti osnovna svojstva odgajanika, odnosno čovjeka.

Govoriti o čovjeku kao objektu ili, bolje rečeno, sudioniku u odgojnom procesu sa jedne strane je veoma nezahvalno, a sa druge strane predstavlja istinski izazov. Nezahvalno, odnosno izuzetno teško zato što je čovjek i dalje najveća zagonetka stvorenog univerzuma i zato što je, u tom slučaju, neophodno se dotaći vječnih pitanja: šta je čovjek, odakle je došao, šta je svrha njegovog postojanja i, na kraju, gdje skončava. Iako se odgoj odnosi na odgajanje čovjeka za vrijeme njegovog života na ovom svijetu, neophodno je vidjeti šta je to općenito svojstveno njemu. Dakle, da li se ljudi rađaju sa nekim zajedničkim obilježjima? I mada izreka: „Koliko ljudi toliko ćudi“ ukazuje na različitost ljudskih karaktera, sa druge strane vjerski tekstovi govore o zajedničkim obilježjima ljudi[2] i sličnosti u stvaranju.[3]

Bez sumnje uputa i odgajanje su usmjereni, prije svega, na ta zajednička obilježja i sličnosti, a onda se u odgojnom odnosu prema svakom čovjeku moraju poštovati i njegove posebne osobenosti, koje ga čine različitim od drugih ljudi.

Kur’an i Sunet na različite načine ukazuju na opća svojstva čovjeka tako da obuhvataju sve tipove ljudi, od onih, uslovno rečeno, najgorih, preko širokog spektra mogućih opcija do isticanja onih koji su, prema islamskoj klasifikaciji, najbolji i najistaknutiji.

U djelima kasnijih referentnih islamskih autora također nailazimo na različite tipologije i klasifikacije, koje su, naravno, opet izvedene iz Kur’ana i Poslanikove tradicije. Obuhvatiti sva ova razmatranja objektivno je nemoguće, ali ćemo svakako ukazati na neke od njih kako bismo se što više približili razumijevanju čovjeka kao faktora u odgoju.

Zato ćemo u nastavku razmatranja odgoja u islamu započeti sa onim što

Kur’an govori o čovjeku kako bismo ukazali na širinu kur’anskog spektra karakterizacije ljudi i vidjet ćemo da je on obuhvatio sve moguće opcije ljudskih priro- da. Nakon toga ćemo ukazati na one mentalne i duhovne dimenzije čovjeka na kojima Kur’an insistira kao što su duša, srce, razum, intelekt, duh, primordijalna priroda (fitret) i spoznati šta ih karakterizira.

Bez namjere da obuhvatimo sve što je u vezi sa čovjekom kao odgajanikom u odgojnom procesu, nastojat ćemo da se što više približimo islamskoj definiciji čovjeka kako bismo bolje razumjeli svu kompleksnost odgoja i upućivanja ljudi, a time, nadamo se, bolje shvatili vrijednost poslaničke misije i napora kojima je izložen Poslanik, s.a.v.a., u usmjeravanju i upućivanju ljudi.

 

 

Izvor: magazin AŠK, broj 10, septembar 2015., str. 22 – 24.



[1]  Fussilet 30, 31, 32.

[2] En-Nisa 1, Al-An’am 98, Al-A’raf 189.

[3] Staza rječitosti, Uputa 53.

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 110 puta

Magazin Ašk