ponedjeljak, 23 Novembar 2020 21:38

Dječije samopouzdanje ne gradi se pohvalama, već prisutnošću


Prisutnost je ta koja gradi samopouzdanje kod djeteta, jer mu pokazuje da je ono vrijedno nečijih misli i pažnje.

U knjizi “Život pod lupom: Kako gubimo i pronalazimo sebe” (The Examined Life: How We Lose and Find Ourselves) psihoanalitičar Stiven Gros (Stephen Grosz) na osnovu više od 50.000 sati prakse u psihoanalizi preispituje tajne unutrašnjeg života na dubok i često provokativan način. U poglavlju “Kako pohvale mogu dovesti do gubitka samopouzdanja” piše:

“Danas obilato hvalimo svoju djecu. Vjeruje sa da pohvale, samopouzdanje i školski uspjeh idu zajedno. Međutim, savremena istraživanja ukazuju da nije tako – tokom posljednje decenije, brojne studije o samopouzdanju su dovele do zaključka da je govoriti djetetu da je “pametno” loše po njegov uspjeh u školi. Zapravo, to može dovesti do neuspjeha i odustajanja – zašto crtati slijedeći ctež ako je prethodni već proglašen “najboljim”? Ili može da se desi da dijete zbog takve pohvale počne da iznova radi jedno te isto – zašto crtati nešto novo ili na nov način, ako ono staro uvijek dobija aplauze?”

Gros citira čuvenu studiju psihologa Kerol Dvek i Kaudije Miler iz 1998. godine, u kojoj je 128 djece uzrasta 10 i 11 godina podjeljeno u dvije grupe. Svi su dobili da rješavaju iste matematičke probleme, ali jedna grupa je pohvaljena zbog svog intelekta (“Odlično si to uradio, baš si pametan.”) a druga zbog truda (“Odlično si to uradio, sigurno si se baš potrudio.”) Djeca su zatim dobila još teže zadatke, a ona koja su prethodno pohvaljena za trud bila su mnogo spremnija da se uhvate u koštac sa njima i da, kada naiđu na neuspjeh, nastave da pokušavaju da ih riješe . Nasuprot tome, djeca hvaljena za pamet mnogo više su se plašila neuspjeha, birala su da rješavaju zadatke koje su već ranije uspješno savladala i izbjegavala su da se suoče sa novim problemima. Gros zaključuje:

“Ushićenje koje je kod djece izazvala pohvala “Tako si pametan” dovela je do porasta straha i pada samopouzdanja, motivacije i uspjeha. Kada su naučnici zamolili djecu da đacima druge škole opišu svoje iskustvo, neka od ”pametne” djece su lagala, dajući sebi više ocjene od onih stvarnih. Ukratko, sve što je bilo potrebno da djeca izgube samopouzdanje i postanu dovoljno nezadovoljna sobom da bi lagala, bila je jedna rečenica pohvale.”

Gros smatra da roditelji, pretjerujući sa pohvalama, više grade svoje samopouzdanje nego što pomažu dječijem da se razvije:

“Divljenje djeci privremeno može podići naše samopouzdanje šaljući poruku okolini kako smo fantastični roditelji koji imaju izvanrednu djecu – ali to neće djetetu popraviti sliku o sebi. ” Kao što su prethodne generacije bez razloga kritikovale nas, mi sada, želeći da se razlikujemo od njih, bez razloga hvalimo svoju djecu. Ako čineći to, zapravo izbjegavamo razmišljanje o svome djetetu, njegovom svijetu i tome šta osjeća, mi pokazujemo ravnodušnost, kao i naši roditelji nekada, dok su nas kritikovali.”

Umjesto pretjeranih i praznih pohvala, Gros predlaže recept osamdesetogodišnje učiteljice čitanja Šarlot Stiglic, majke nobelovca, ekonomiste Džozefa Stiglica:

“Ne hvalim malo dijete za ono čemu bi trebalo da je već doraslo. Hvalim ih kada urade nešto što im je zaista teško – kao što je dijeljenje igračaka ili strpljivost. Takođe, mislim da je važno da kažu “hvala” . Kada moraju da pokažu strpljenje dok im dijelim užinu ili da sačekaju dok im nešto pomognem, zahvalim im. Ali ne bih hvalila dijete koje čita.”

Umjesto da koristi uobičajene mehanizme nagrade i kazne, primjećuje Gros, Šarlotin metod se usmjerava na ”ono što je dijete uradilo i kako je to uradilo”.

“Jednom sam posmatrao Šarlotu sa četvorogodišnjim dječakom koji je crtao. Kada je prestao i pogledao u nju – vjerovatno očekujući pohvalu – ona se nasmiješila i rekla: “Baš je puno plave boje na tom crtežu.” On je odgovorio “To je bara pored kuće moje bake, tu je i most.” Uzeo je braon bojicu i rekao “Pokazaću ti.“ Opušteno je govorila dječaku i, što je još važnije, obratila je pažnju i slušala ga. Bila je prisutna.”

Prisutnost je ta koja gradi samopouzdanje kod djeteta, jer mu pokazuje da je ono vrijedno nečijih misli i pažnje. Nedostatak prisutnosti, s druge strane, čini da dijete počne da razdvaja proces od rezultata, jer počinje da smatra da je sama aktivnost bezvrijedna ukoliko ne služi da se poberu pohvale. Gros nas podsjeća koliko to važi za sve nas, i koliko je važno tokom čitavog života:

“Biti prisutan, bilo sa djecom, prijateljima ili čak sa sobom samim, uvijek je ozbiljan posao. Ipak, nije li upravo ta pažnja, osjećanje da se neko trudi da misli o nama – nešto što želimo više od svake pohvale?”

Izvor: Brain Pickings, https://akos.ba/djecije-samopouzdanje-ne-gradi-se-pohvalama-vec-prisutnoscu/

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 150 puta

Magazin Ašk