utorak, 05 Februar 2019 07:06

Poštovanje privatnosti drugih


 Poštivanje ljudskog dostojanstva, čuvanje časti i ugleda drugih također je jedna od osobina čovjeka odgojenog u lijepom moralu i jedno je od pravila druženja. Drugim riječima, čovjek ne treba ulaziti u privatni prostor drugih bez njihovog odobravanja i dopuštenja.

Uzgred, potrebno je znati da se ovdj ne radi o samo jednom pravnom i fikhskom pitanju, tj. da li je ili nije zabranjeno ulaziti u tuđi posjed, te raspolagati tuđom imovinom bez odobrenja vlasnika, nego je ovdje riječ o jednom moralnom, ljudskom i društvenom pitanju koje prelazi granice građanskog prava i tiče se ugleda, časti i slobode čovjeka, koji treba biti siguran od napada i treba znati da je nepridržavanje ove moralne odredbe umnogome veći grijeh nego nepriržavanje njenog fikhskog i pravnog vida.

Jedan od primjera za izrečeno je poštivanje nepovredivosti čovjekovog doma. Ovo ograničenje se uvažava, ne samo pitanje vlasništva nego i s obzirom na čuvanje duhovnog dostojanstva čovjeka i uzvišenosti njegove ličnosti. Nepoštivanje  svetosti ovog zaštićenog prostora ubraja se u nasrtaje na granie samoga čovjeka, a ne povređivanje njegovih iovinskih orava koja mu pripadaju. Znači, ovdje je riječ o poštivanju samog čovjeka, a ne njegove iovine.

U suri Nur više ajeta kazuje o čuvanju čovjekovog duhovnog dostojanstva i ugleda. U vezi s tim postoje zanimljiv naredbe, od kojih ćemo neke navesti.

O vjernici! Ne ulazite u kuće kooje nisu vaše dok se ne najavi i dok ukućane njihove ne pozdravite. To vam je bolje, da biste se opomenuli! Pa ako u njima nikoga ne nađete, nemojte, sve dok vam se ne dozvoli, u njih da ulazite! A ako vam se kaže: „Vratite se!“ – vi se vratit, to vam je čednije. Bog sve zna šta činite.[1]

U ovim ajetima Uzvišeni Bog je objasnio jedan dio pravila druženja kojih se treba pridržavati u društvu, jer često nepridržavanje ovih društvenih pravila nannosi štetu očuvanju općeg morala, te postaje uzrokom toga da mnogi postanu radoznali u vezi privatnog života drugih, a to je suprotno islamskoj etici. Jer sveta vjera islam poklanja toliko pažnje ovoj vrsti pitanja da zahtjeva da ako neko želi da pokuca na vrata druge osobe treba stati sa strane[2] i onda pokucati na vrata. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., je svom drugu Ebu Sa'idu kada je ovaj tražio od njega dozvolu da uđe i stajao je nasuprot vrata Poslanikove kuće rekao:

Nemoj tražiti dopuštenje da uđeš dok stojiš nasuprot vrata.[3]

Islam toliko ovom pitanju pridaje važnost da čak propisuje da ako neko želi u kuću svog oca, majke ili djeteta također treba zatražiti dopuštenje pa tek onda ući u kuću. U vezi s tim obratite pažnju na sljedeću predaju:

Jedan je čovjek pitao Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: „da li trebam tražiti dopuštenje kada hoću ući u kuću soje majke?“ odgovorio je: „Da.“ Čovjek je rekao: „Moja majka nema nikoga da joj bude na usluzi osim mene, da li trebam tražiti dopuštenje od nje svaki put?“ Poslanik je pitao: „Zar bi volio da majku vidiš golu?“ čovjek je odgovorio: „Ne.“ Poslanik je onda rekao: Pa onda najprije traži dopuštenje.[4]  

Ono o čemu govorimo uči ns koliko se i sam plemeniti Poslanik, s.a.v.a., koji je bio uzor i primjer, pridržavao ovih praila. Mi, sljedbenici njegovi, trebamo ga uzeti za uzor i ne smijemo zanemariti primjenu ovih suptilnih i osjetljivih potankosti. Zato, ko god želi da uđe u nečiju kuću ili da zalazi u područje privatnosti drugih ljudi treba da za to traži dopuštenje.

 

Izvor: Koraci ka samoizgradnji, s perzijskog preveli: Elvir Musić, Samed Jelešković, Refik Razić, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 196 – 198.



[1] En-Nur, 27-28. sura Nur započinje navođenjem kazne za blud, kamenovanja, međusobnog proklinjanja, zabrane širenja glasina o muslimanima, potom govori o obaveznosti hidžaba, zabrani strasnog gledanja u onoga u koga nije dozvoljeno tako gledati, zabrani zalaženja u privatni život ljudi, zabrani prisiljavanja robinja na blud i razvrat, pravilima ulaska i izlaska djece u prostorije roditelja, a završava naredbama koje se odnose na poštivanje položaja poslanstva i ugleda vodstva. Iako je sve ovo obuhvaćeno pravnim propisima i fikhskim odredbama, ipak svrha te glavni i osnovni uzrok rasprave uzvišeniji je od pitanja građanskog i imovinskog prava, tj. odnosi se na čuvanje čovjekove časti.

[2] U skladu sa pravilima islamske etike, kada kucamo na nečija vrata trebamo stajati tako da prilikom otvaranja vrata ne vidimo unutrašnjost kuće.

[3] Tefsir Fahr Razi, sv.. 23, sr. 198

[4] Tefsiru Nuri-l-sekalejn, sv. 3, str. 587.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 371 puta

Magazin Ašk